SANTOVO

Santovo (mađ. Hercegszántó) je naselje u Bačko-kiškunskoj županiji, nalazi se južno od Baje, pored graničnog prijelaza Santovo-Bereg (Srbija). Santovo je tronacionalno mjesto, stanovnici su Mađari, Hrvati i Srbi. U Podunavlju je jedino šokačko naselje i jedino šokačko mjesto u mađarskome dijelu Bačke. Prvi put se spominje oko 1000. godine, iz vremena vladavine kralja Stjepana u obliku Zantow. Taj naziv je nedvojbeno mađarskoga podrijetla, označuje „szántó“, to jest oranicu. Godine 1543. prvi put se bilježi pod slaveniziranim imenom Santova. Najveći događaj u 17. stoljeću bio je posjet beogradskog biskupa Marina Ibrišimovića koji je 17. listopada 1649. godine pohodio Santovo gdje je u crkvi posvećenoj Velikoj Gospi krizmao 350 osoba. Sa svojih 120 kuća Santovo je tada bilo jedno od najvećih naselja u tome dijelu Bačke. Santovačka župa, posvećena Velikoj Gospi, utemeljena je 1715. g., s filijalama Bereg (do 1752.) i Kolut (do 1757.). Tijekom 20. stoljeća filijala santovačke župe bila je pustara Rastina. Nedaleko od Santova se nalazi santovačka Vodica, marijansko svetište i omiljeno hodočasno mjesto Hrvata u Mađarskoj. Škola je utemeljena 1762., prvi je učitelj bio Tomo Bena. Prema biskupskom izvješću 1803. u Santovu stanuju i malobrojni Mađari, te iste godine Santovo broji 2050, a 1810. 2312 duša. Groblje se prvotno nalazilo oko crkve, a novo, današnje groblje otvoreno je 1822. godine. Popis iz 1828. godine svjedoči da je u Santovu živjelo 221 hrvatska, 65 mađarskih, 14 slovačkih, 77 njemačkih i 1 židovska obitelj. Prema podacima iz 1864. godine broj Santovaca je 3075 duša, od toga 2013 Hrvata, 1007 Mađara i 55 Židova. Godine 1876. Mađari dobivaju trećinu bogoslužja. Podaci iz 1890. svjedoče da je u Santovu živjelo 3375 osoba, od toga 1915 Hrvata, 1336 Mađara, 41 Slovak i 35 Nijemaca. Zbog uskraćivanja jezično-liturgijskih prava u crkvi, 1899. dio santovačkih Hrvata prelazi na pravoslavlje. Potomci Šokaca koji su se prekrstili danas se smatraju Srbima. U to vrijeme Mađari zadobivaju polovicu crkvenih obreda. Od 1904. selo se službeno bilježi kao Hercegszántó. Godine 1946. u Santovu je utemeljena Hrvatska osnovna škola, a 1949. i vrtić. To je jedina ustanova koja se je u jednom malom naselju očuvala do danas. Hrvatski vrtić, osnovna škola i učenički dom u Santovu od 2000. godine djeluje u održavanju Hrvatske državne samouprave. Prema podacima popisa pučanstva iz 2001. godine u Santovu je po nacionalnosti 283 Hrvata, a prema popisu iz 2011. broj pripadnika hrvatske narodnosti je 325, što znači od ukupnog stanovništva (2223) 14%. Poznate osobe iz Santova su Albert Florian, poznati mađarski nogometaš, po majci šokački Hrvat, Mišo Jelić, hrvatski književnik, odvjetnik, pripovjedač, pjesnik, Stipan Blažetin, pjesnik i dramatik, nastavnik, Marko Dekić, književnik, Grgo Andrin, pjesnik i pripovjedač, župnik, dekan, Brnja Andrin, pjesnik, učitelj, Marko Fucin, pjesnik i novelist, učitelj, Marin Pejin, hrvatski pučki pjesnik, Matija Prodan, pučki pjesnik, Joza Blažev, pučki pjesnik, Marko Dekić Bodoljaš, pjesnik, Marin Mandić, političar, znanstvenik i prevoditelj iz Mađarske, Branko Filaković, pjesnik, publicist i novinar, Stipan Filaković, mađarski atletski reprezentativac i medaljonoša, dužnosnik hrvatske manjine u Mađarskoj.