BIKIĆ

Bikić (mađ. Bácsbokod) je selo u Bačko-kiškunskoj županiji, na južnom dijelu Mađarske. Prvi put se spominje u darovnici 1340. godine, a spominje se i u turskim spisima. Nakon odlaska Turaka, 1727. u posjedu je obitelji Czobor, zatim Grašalković, Széchenyi, Hédervári-Viczi pa Zichy-Ferraris, sve do 1862. kada postaje samostalnom općinom. U povijesti je Bikić bilježio brojnu hrvatsku zajednicu. Prema nekim izvorima iz 1730. godine Bikić je naveden kao bunjevačko naselje. Bikić je bio područnom crkvom bosanskih franjevaca u Baji. Župa je utemeljena 1776. godine, a matične knjige vode se od 1771. godine. Crkva je sagrađena 1780. godine i posvećena je svetoj Elizabeti. Kapelica na kalvariji, pokraj mjesnog groblja sagrađena je 1895. darom Ane Vidaković i Tamása Schweiperta i posvećena svetoj Ani, majci Blažene Djevice Marije. Jezik naselja 1822. je hrvatski (ilirski) i njemački, 1830. hrvatski, mađarski i njemački, 1844. mađarski i hrvatski te 1851. ponovo mađarski, hrvatski i njemački. Tijekom povijesti školovanje na hrvatskom jeziku za hrvatsku manjinu je organizirano kao i u Aljmašu, Dušnoku, Baćinu, Baji i Kaćmaru, tako da se hrvatski jezik predaje kao predmet i to 4 odnosno 5 sati tjedno, i to u nižim razredima (1.-4.) Prema popisu pučanstva iz 2001. godine od ukupnog broja stanovništva 3045 je bilo 56 Hrvata, dok 2011. godine registrirano je 100 pripadnika hrvatske narodnosti. U Bikiću se nalazila jedinica Hrvatske manjinske samouprave koja je djelovala do listopada 2014. godine te se u školi predaje hrvatski jezik u okviru predmetne nastave i to 4 odnosno 5 sati tjedno, u nižim razredima (1.-4.). Hrvati u Bikiću čine etničku skupinu Bunjevaca u Mađarskoj. Poznate osobe koje su podrijetlom iz Bikića ili su djelovali u naselju: Josip Đido Vuković, hrvatski književnik i političar, Pajo Kujundžić i György Balogh, svećenici i hrvatski preporoditelji u Bačkoj, jedno vrijeme su službovali u Bikiću.