LANČUG

Lančug ili Lančuk (mađ. Lánycsók) se nalazi nedaleko od Mohača u Baranjskoj županiji. Zbog izravno dobrog geografskog položaja naselje je nastanjeno tisućljećima. Prvi put se u dokumentima spominje već u 11. stoljeću (1093.) kada ga mađarski kralj Ladislav I. zajedno s Mohačem daruje Pečuškoj biskupiji. O podrijetlu naziva nema informacija, ali prema narodnoj predaji bile su tri sestre koje su se posvađale i na ovom mjestu su se poljubivši jedna drugu pomirile. Prema drugoj pripovijetki jedan turski vojnik ugledao je lijepu djevojku, zatrčao za njom i poljubio je. Za vrijeme turskih ratova selo je razoreno i nakon ratova obnovljeno. U ovom razdoblju dolaze u Lančug prve skupine Hrvata (Šokci), te počinje useljavanje Nijemaca i Srba. Prema popisima iz doba Marije Terezije u većini su bile hrvatske obitelji, međutim do 19. stoljeća taj će se broj smanjiti na tek 6% ukupnoga stanovništva. Stanovništvo sela je bilo izrazito multinacionalno, s 4-5 različitih nacionalnih i etničkih zajednica, gdje krajem 19. stoljeća uprava sela u službenoj uporabi koristi četiri jezika. Nakon Prvog svjetskog rata dio hrvatskog i srpskog stanovništva se preselio u Kraljevinu SHS, većinu stanovništva čine Nijemci. Nakon Drugog svjetskog rata sastav naselja se drastično promijenio: velik dio Nijemaca je iseljen dok su s teritorija oduzetih od Mađarske u Lančug uselili Mađare (preostala je 1/4 starosjedioca). U naselju i danas živi više nacionalnih i etničkih zajednica od kojih Hrvati prema popisu iz 2001. čine tek 1% (33 od ukupnih 2694), dok 2011. godine 2% (45 od ukupnih 2470). Prema izvještajima referenta za Južne Slavene, Josipa Margitaija koji je putujući kroz baranjskih naselja opisivao situaciju, svakodnevicu i probleme Hrvata, Mađara i Nijemaca, u Lančugu 1922. godine zabilježio je mali broj Šokaca pored Nijemaca, Mađara i Srba. Mjesni Hrvati su pripadali etničkoj skupini Šokaca u Mađarskoj te govorili su štokavskim narječjem hrvatskog jezika.